PRAVO LICE PRAVDE
- Detalji
- Kategorija: Osvrti (Književnost)
- Objavljeno: Subota, 02 Veljača 2013 20:42
- Hitova: 630
Vjekoslav Tomašić, Mreža, Glas Koncila, Zagreb, 2011.
Kad neka knjiga dobije nagradu, od nje obično bježim. Stvari su danas na mnogim područjima postavljene trendovski i nema tu kruha. Ali s ovom je bilo drukčije, najprije zbog izdavača, Glasa Koncila, a onda zbog nje same. Eh, da, nagrađena je kao najbolji neobjavljeni roman za 2010. koji promiče kršćanske vrijednosti. Nagradio ju je tko bi drugi nego izdavač i nakon toga tiskao.
Pisac ne mlati praznu slamu, ne pljuje po svojima da bi se svidio tamo nekima, on zapravo u dubini hladno razumski prosuđuje stanje oko nas. A ono nije jednostavno. Pobijedili smo u nametnutom ratu, pritiskaju nas u miru da bi nas proglasili krivima i izjednačili nas s napadačem. Svakoga pravdoljubivog to boli do dna duše, samo ne one koji su istakli svoju cijenu i prodali se. Jedna takva u ovom romanu je Olga. Novinarka je i nije ju briga za istinu ni za svoj narod. Piše onako kako zahtijevaju trenutne prilike. Jednostavno rečeno svoje ocrnjuje, druge izbjeljuje. Krešo, uz Anu glavni lik u romanu, to joj predbacuje i ona bijesno odlazi iz njegova društva. Susreću se opet na globalnom sveučilištu. Kreši sve ubrzo postaje nepodnošljivo, Ani nešto kasnije, a Olga uživa. Baš ju briga kakvo će to globalno društvo biti, važno je da je dobro plaćena.
MALI VELIKI LJUDI
- Detalji
- Kategorija: Osvrti (Književnost)
- Objavljeno: Subota, 18 Kolovoz 2012 21:40
- Hitova: 611
Ivan Aralica, Kepec, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
Upravo se vratih s masovne grobnice u Vrgorcu. Otkrili je ovih dana. Rukopis isti: komunisti doveli civile i hladnokrvno ih pobili. Odveli su ih iz ljubuške tamnice grozničavo bježeći pred braniteljima Širokog Brijega krajem siječnja 1945. Između ostalih ubili su i nekoliko trudnica. Jednome ubojici kasnije je jedna žena prigovorila zbog čega joj na pravdi Boga ubi trudnu kćer, a on mrtav hladan odgovori da je trebala reći da je njezina.
Ni u Araličinu romanu Kepec komunisti nisu ništa drukčiji. Ubijaju svakoga onoga za koga misle da im je stao na put. Ne govori Aralica o općim nacionalnim prostorima, već o jednom malom području gdje se jednoga dana osniva komunistička ćelija i počinje teći revolucionarni život. Pripadnici te ćelije, kao i svugdje drugdje, propalice su i probisvijeti. Njezin utemeljitelj je Bare Klepetan, negdašnji sjemeništarac, kasnije izbačeni gimnazijalac, kradljivac očevih novaca, propalica koja se u Zagrebu priključuje komunističkom pokretu, povratnik u svoj kraj kad se više nije imalo kud i kad je policija bila za petama. Oko sebe skuplja mjesnog homoseksualca, kradljivca po crkvama, rođenog ubojicu, bludnicu i sličan ološ. Nastanjuju se u bunjama, jer ih je tamo teško naći. Kroz to vrijeme revno ubijaju navodne protivnike. Bez grižnje savjesti. Bare sebe i njih opija lenjinizmom i marksizmom. Svi ih preziru i klone ih se.
JEDAN OD NJIH
- Detalji
- Kategorija: Osvrti (Književnost)
- Objavljeno: Subota, 10 Studeni 2012 20:41
- Hitova: 585
Nevenka Nekić, Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević, Tovarnik, 2012.
»A domaći prokazivači prolaze tiho i pokazuju li pokazuju.« (str. 80.) Rečenica koja pogađa u zatiljak kao naboj nad nekom šugavom jamom. Oni su svemoćno upirali prstom, ovi su drugi uspravno odlazili u legendu. Radi se o vukovarskoj bolnici, Ovčari i jednostavno čitavom tom vremenu.
Jean-Michel Nicolier imao je dvadeset i pet godina kada se u jesen 1991. priključio postrojbama HOS-a. Osobnom iskaznicom morao je dokazivati da je punoljetan, toliko je izgledao mladolik. Čuo je u medijima o nepravednom napadu na Hrvatsku, zemlju koju nije poznavao, kao ni napadače. Znao je samo da su napadnuti u pravu. I nije više to mogao izdržati. Odlučio je pomoći. Dragovoljac, dakle. Francuz, ne nije hrvatski iseljenik niti u sebi ima imalo takve krvi. Doma je ostala samohrana majka, dvojica braće i djevojka. A majka se upravo na njega najviše oslanjala.
TRAJANJE
- Detalji
- Kategorija: Osvrti (Književnost)
- Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Svi 2012 21:38
- Hitova: 620
Mato Nedić, Ljudske priče, Centar za kulturu, Orašje, 2010.
Živimo na određenom ozemlju ove kugle zemaljske. Je li nam svejedno gdje ili ipak volimo kraj iz kojeg smo potekli? Mato Nedić odgovara potvrdno, iako neizravno.
Poglavito mu je pred očima obiteljski život. Ovu zbirku pripovjedaka započinje pečalbarstvom i završava sjećanjem na lipu pod kojom se učio životu od svoga djeda. Između je jedno pripovijedanje o čovjeku iz Drugog svjetskog rata koji se nakon niza godina pojavljuje živ, a sve ostalo jest propitivanje trajanja obitelji tu gdje je i u vremenu u kojem je. Ne čini to u skladu s trenutnim trendom, nego kao čovjek, vjernik i književnik. Nije mu do jalovog izazivanja, radije se utiče propitkivanju što je dobro, a što loše. Kad dočitamo neku njegovu pripovijetku, ne ćemo biti ljuti na sve oko sebe, nego ćemo još jedanput spoznati što bi trebalo u životu činiti, što pak ne.