Vjekoslav Tomašić, Mreža, Glas Koncila, Zagreb, 2011.
Kad neka knjiga dobije nagradu, od nje obično bježim. Stvari su danas na mnogim područjima postavljene trendovski i nema tu kruha. Ali s ovom je bilo drukčije, najprije zbog izdavača, Glasa Koncila, a onda zbog nje same. Eh, da, nagrađena je kao najbolji neobjavljeni roman za 2010. koji promiče kršćanske vrijednosti. Nagradio ju je tko bi drugi nego izdavač i nakon toga tiskao.
Pisac ne mlati praznu slamu, ne pljuje po svojima da bi se svidio tamo nekima, on zapravo u dubini hladno razumski prosuđuje stanje oko nas. A ono nije jednostavno. Pobijedili smo u nametnutom ratu, pritiskaju nas u miru da bi nas proglasili krivima i izjednačili nas s napadačem. Svakoga pravdoljubivog to boli do dna duše, samo ne one koji su istakli svoju cijenu i prodali se. Jedna takva u ovom romanu je Olga. Novinarka je i nije ju briga za istinu ni za svoj narod. Piše onako kako zahtijevaju trenutne prilike. Jednostavno rečeno svoje ocrnjuje, druge izbjeljuje. Krešo, uz Anu glavni lik u romanu, to joj predbacuje i ona bijesno odlazi iz njegova društva. Susreću se opet na globalnom sveučilištu. Kreši sve ubrzo postaje nepodnošljivo, Ani nešto kasnije, a Olga uživa. Baš ju briga kakvo će to globalno društvo biti, važno je da je dobro plaćena.
Opširnije...
- Detalji
-
Kategorija: Osvrti (Književnost)
-
Objavljeno: Subota, 18 Kolovoz 2012 21:40
-
Hitovi: 63
Ivan Aralica, Kepec, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
Upravo se vratih s masovne grobnice u Vrgorcu. Otkrili je ovih dana. Rukopis isti: komunisti doveli civile i hladnokrvno ih pobili. Odveli su ih iz ljubuške tamnice grozničavo bježeći pred braniteljima Širokog Brijega krajem siječnja 1945. Između ostalih ubili su i nekoliko trudnica. Jednome ubojici kasnije je jedna žena prigovorila zbog čega joj na pravdi Boga ubi trudnu kćer, a on mrtav hladan odgovori da je trebala reći da je njezina.
Ni u Araličinu romanu Kepec komunisti nisu ništa drukčiji. Ubijaju svakoga onoga za koga misle da im je stao na put. Ne govori Aralica o općim nacionalnim prostorima, već o jednom malom području gdje se jednoga dana osniva komunistička ćelija i počinje teći revolucionarni život. Pripadnici te ćelije, kao i svugdje drugdje, propalice su i probisvijeti. Njezin utemeljitelj je Bare Klepetan, negdašnji sjemeništarac, kasnije izbačeni gimnazijalac, kradljivac očevih novaca, propalica koja se u Zagrebu priključuje komunističkom pokretu, povratnik u svoj kraj kad se više nije imalo kud i kad je policija bila za petama. Oko sebe skuplja mjesnog homoseksualca, kradljivca po crkvama, rođenog ubojicu, bludnicu i sličan ološ. Nastanjuju se u bunjama, jer ih je tamo teško naći. Kroz to vrijeme revno ubijaju navodne protivnike. Bez grižnje savjesti. Bare sebe i njih opija lenjinizmom i marksizmom. Svi ih preziru i klone ih se.
Opširnije...
