JEDAN OD NJIH

Print Friendly, PDF & Email

Nevenka Nekić, Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević, Tovarnik, 2012.

»A domaći prokazivači prolaze tiho i pokazuju li pokazuju.« (str. 80.) Rečenica koja pogađa u zatiljak kao naboj nad nekom šugavom jamom. Oni su svemoćno upirali prstom, ovi su drugi uspravno odlazili u legendu. Radi se o vukovarskoj bolnici, Ovčari i jednostavno čitavom tom vremenu.

Jean-Michel Nicolier imao je dvadeset i pet godina kada se u jesen 1991. priključio postrojbama HOS-a. Osobnom iskaznicom morao je dokazivati da je punoljetan, toliko je izgledao mladolik. Čuo je u medijima o nepravednom napadu na Hrvatsku, zemlju koju nije poznavao, kao ni napadače. Znao je samo da su napadnuti u pravu. I nije više to mogao izdržati. Odlučio je pomoći. Dragovoljac, dakle. Francuz, ne nije hrvatski iseljenik niti u sebi ima imalo takve krvi. Doma je ostala samohrana majka, dvojica braće i djevojka. A majka se upravo na njega najviše oslanjala.

Opširnije...

TRAJANJE

Print Friendly, PDF & Email

Mato Nedić, Ljudske priče, Centar za kulturu, Orašje, 2010.

Živimo na određenom ozemlju ove kugle zemaljske. Je li nam svejedno gdje ili ipak volimo kraj iz kojeg smo potekli? Mato Nedić odgovara potvrdno, iako neizravno.

Poglavito mu je pred očima obiteljski život. Ovu zbirku pripovjedaka započinje pečalbarstvom i završava sjećanjem na lipu pod kojom se učio životu od svoga djeda. Između je jedno pripovijedanje o čovjeku iz Drugog svjetskog rata koji se nakon niza godina pojavljuje živ, a sve ostalo jest propitivanje trajanja obitelji tu gdje je i u vremenu u kojem je. Ne čini to u skladu s trenutnim trendom, nego kao čovjek, vjernik i književnik. Nije mu do jalovog izazivanja, radije se utiče propitkivanju što je dobro, a što loše. Kad dočitamo neku njegovu pripovijetku, ne ćemo biti ljuti na sve oko sebe, nego ćemo još jedanput spoznati što bi trebalo u životu činiti, što pak ne.

Opširnije...

MALI VELIKI LJUDI

Print Friendly, PDF & Email

Ivan Aralica, Kepec, Školska knjiga, Zagreb, 2011.

Upravo se vratih s masovne grobnice u Vrgorcu. Otkrili je ovih dana. Rukopis isti: komunisti doveli civile i hladnokrvno ih pobili. Odveli su ih iz ljubuške tamnice grozničavo bježeći pred braniteljima Širokog Brijega krajem siječnja 1945. Između ostalih ubili su i nekoliko trudnica. Jednome ubojici kasnije je jedna žena prigovorila zbog čega joj na pravdi Boga ubi trudnu kćer, a on mrtav hladan odgovori da je trebala reći da je njezina.

Ni u Araličinu romanu Kepec komunisti nisu ništa drukčiji. Ubijaju svakoga onoga za koga misle da im je stao na put. Ne govori Aralica o općim nacionalnim prostorima, već o jednom malom području gdje se jednoga dana osniva komunistička ćelija i počinje teći revolucionarni život. Pripadnici te ćelije, kao i svugdje drugdje, propalice su i probisvijeti. Njezin utemeljitelj je Bare Klepetan, negdašnji sjemeništarac, kasnije izbačeni gimnazijalac, kradljivac očevih novaca, propalica koja se u Zagrebu priključuje komunističkom pokretu, povratnik u svoj kraj kad se više nije imalo kud i kad je policija bila za petama. Oko sebe skuplja mjesnog homoseksualca, kradljivca po crkvama, rođenog ubojicu, bludnicu i sličan ološ. Nastanjuju se u bunjama, jer ih je tamo teško naći. Kroz to vrijeme revno ubijaju navodne protivnike. Bez grižnje savjesti. Bare sebe i njih opija lenjinizmom i marksizmom. Svi ih preziru i klone ih se.

Opširnije...

GDJE JE PRVO KAZALIŠTE

Print Friendly, PDF & Email

Sanja Nikčević, Kazališna kritika ili neizbježni suputnik, Leykam international – Umjetnička akademija, Zagreb – Osijek, 2012.

Mnogi se danas žale da ljudi malo čitaju. Kad se pogleda što se nudi, onda nije ni čudo. Radije će čovjek otići na internet i tamo pronaći nešto što ga zanima.

Slične su mi misli bile u glavi kad sam se 2007. prvi put susreo s imenom i djelom Sanje Nikčević. Ne pratim posebno kazalište pa je to razumljivo. Nahvališe joj u jednim novinama knjigu Nova europska drama ili velika obmana. Nabavio sam je i počeo čitati. Odmah me je iznenadila. Zar ima netko tko se usuđuje razmišljati na ovaj način i to podastrijeti čitateljima? Očekivao sam da promijeni smjer, ali ostade takva do kraja.

Ni danas se Nikčevićka nije promijenila, nasreću. Vidimo to dobro u ovoj knjizi. Dapače, usuđuje se s katedre širiti takve misli. A nije ju lako dobila i do nje joj je itekako stalo. No, kako svjedoči riječima i djelom, radi ono što je ispunja i to je jedina korist na koju pristaje. Čim toga nestane, odlazi. (str. 256.) Svi znamo da ljudi obično ovako ne postavljaju stvari. Sve se čini da se stekne bolji položaj, bolja plaća... Tko bi još mislio na neko unutarnje zadovoljstvo.

Opširnije...

Osobno